Danas kada gledam duhovno stanje Kristove crkve, ostanem zaprepašten. Dobar dio Kristove crkve koja se rodila iz nekih reformatorskih krugova je zastranila od temelja učenja Božje Riječi pa i od same vizije pokretača reformacije, John Wycliffe, Martin Luther i drugi. Veliki dio crkava reformacijske baštine se počeo prilagođavati svjetskim načelima, a na tome mislim na demokratski sustav i šta on zastupa, iako u velikoj mjeri nije pogrešan, ali u tom demokratskom sustavu vladavine postoji i dio „ljudska prava“, a to znači da po tome mi kao kršćani ne bi smjeli upozoriti svijet da srlja u pakao i da ide širokim putem. Ako mi kao kršćani govorimo da je homoseksualnost grijeh, i da će zbog tog odabira osoba završiti u pakao, ali da Bog voli tu osobu i da ta osoba se treba pokajati od takvog odabira i načina života, kršćani budu posuti raznim „kamenjem“ tj. negativnim komentarima i odmah nam se govori da mi mrzimo ljude i njihova način života, i da nas ne treba biti briga kako će tko živjeti.
Neki kršćani budu optuženi za diskriminaciju i povredu ljudskih prava. Bog je čovjeka stvorio sa slobodnom voljom, i Bog poštuje čovjekov odabir, da li će odbrati blagoslov ili prokletstvo (Ponovljeni zakon 28 i 30:15). Tako da su neke crkve otpale od izvorne Božje Riječi, ne govore o grijehu, nego govore da Bog ljubi sve ljude bez obzira što oni činili, što je pogrešno. Bog ljubi čovjeka, ali mrzi grijeh, i na kraju svog života čovjek će stati pred Božji sud i dati će račun Stvoritelju za svoj život. Crkve su postale liberalne, ne govore otvoreno o homoseksualnosti, imaju svećenike i pastire koji se izjašnjavaju da su homoseksualci, čak je izdana i gay biblija što je svetogrđe. Crkve su postale „politički korektne“, što je žalosno. Luteranska crkva u Švedskoj ima žene svećenike koje su se izjasnile kao lezbijke, metodistička crkva se razdvojila upravo po pitanju homoseksualnosti i gay brakova. Neki pentekostni pastori ne govore otvoreno po tom pitanju homoseksualnosti, nego govore da nisu oni tu da sude osobe kako će oni živjeti.
Tako da me takav stav današnje Kristove crkve mogu vidjeti u usporedbi sa Kraljem Šaulom i Kraljem Davidom. Bog je izabrao Šaula da bude Kralj u Izraelu, prorok Samuel ga je pomazao za kralja. Na Kralja Šaula je i Duh Sveti sišao, jer je plesao i prorokovao kada je Duh Sveti sišao na njega. (1 Samuelova 10), ali već u samom početku Šaul je sagriješio jer nije sačekao proroka Samuela da prinese žrtvu Gospodinu, nego je on sam prinio žrtvu jer ga je narod počeo napuštati (taj događaj možete pročitati u 1 Samuelova 10:8 i 13:1-15, zbog te neposlušnosti Bog mu je oduzeo kraljevstvo i dao ga kralju Davidu. U 1 Samuelova 15 1-9 možemo pročitati kako je Šaul poštedio kralja Agaga i najbolje ovce, goveda, jaganjce i ugojenu stoku iako je Gospodin po proroku Samuelu rekao da Šaul na Amaleka i da uništi sve, i ljude i životinje, nitko nije smio ostati pošteđen. Iako se kralj Šaul opravdavao da je bio poslušan Gospodinu ali on se bojao puka i slušao je glas svog naroda umjesto Gospodina. (1 Samuelova 15:24). Bog nije odmah skinuo Šaula sa prijestolja zbog njegove neposlušnosti prema Gospodinu, nego je Šaul i dalje vladao kao kralj ali on više psihički nije bio svoj, jer ga je demon salijetao.
Nakon što je prorok Samuel umro, Šaul je išao kod vračare da traži savjet od proroka Samuela. Kralj Šaul je umro na bojnom polju, i kroz svoje kraljevanje je napadao Davida, jer David je svirao harfu da ga umiri. David se unatoč što je bio pomazan za kralja nije odmah sjeo na prijestolje, jer Šaul je još bio živ, David je bio uspješan vojskovođa, donio je mnoge pobjede za Izrael, pa je i zbog toga kralj Šaul bio ljubomoran na njega, čak David je morao pobjeći od njega da se sakriva po pećinama jer kralj Šaul je tražio da ga ubije. Nakon što je kralj Šaul umro, David je sjeo na prijestolje i postao kraljem Izraela. David je imao srce pokajničko, jer kada je zgriješio on se pokajao za grijeh, jer je znao da je ražalostio Gospodina. Za vrijeme kralja Davida granice Izraela su se proširile, čak su i drugi kraljevi u okolici plaćali danak za mir. Toliko je David bio snažan i velik, sve zato što je bio ponizan i poslušan Gospodinu, dok kralj Šaul je bio buntovan i neposlušan Gospodinu.
Tako da danas postoji Kristova crkva koja je kao kralj David, poslušna Gospodinu, širi Božje Kraljevstvo na zemlji , bori se za Gospodina, govori svijetu da se moraju pokajati, živi Gospodinove zapovjedi, govori o spasenju isključivo po vjeri u Isusa, govori otvoreno o grijehu, o Božjem sudu i o Božjoj ljubavi prema čovjeku, ali da Bog mrzi grijeh. Kao što je kralj David žalio za smrću kralja Šaula, tako i Kristova crkva se moli da dođe do probuđenja i pokajanja u crkvi koja se prilagodila svijetu. Neke crkve su slične kralju Šaulu, boje se naroda, izgubiti će „članove“ iz svije „crkve“, bore se za bogatstvo i svoj ugled, bore se progone crkve koje žive za Krista, kao što sam u početku napisao, politički su korektne, ne bore se za duše niti ih nije briga gdje će duše završiti nego im govore da pakao ne postoji i da će svi u raju završiti. Postale su „Velika bludnica“ iz Otkrivenja, a ona će biti osuđena, i zato Bog govori ljudima da izađu iz nje.
Pozivam sve kršćane da preispitaju stavove i vjerovanja svojih crkava, šta one naučavaju i da li je njihov nauk temeljen na Bibliji, da ne bi bili zajedno osuđeni sa takvim crkvama koje odvode ljude u pakao.
Autor: Čedo Todorović
Divna Milost 